Zajednička firma – čije su naše pare?

Bezbroj puta smo bili svedoci, ili barem čuli priče o problemima neke firme  koji su nastali usled sukoba medju vlasnicima – partnerima. Svaka od tih priča praktično da ima isti uvod i razradu, dok se zaključak (rešenje) znatno razlkuje u zavisnosti od konkretnih koraka koji su bili preduzeti mnogo pre nego što je do problema uopšte došlo.

Dva partnera imaju neku ideju, registruju firmu gde su oboje valsnici po 50%. Danonoćno rade, i firma napreduje. U nekom momentu jedan od njih počne da doprinosi mnogo više, i želi da nastavi sa investiranjem, dok ovaj drugi naprosto kaska, i ne želi da se izlaže novim rizicima.Tu počinju problemi.

Suvlasnički odnos 50/50 ima svoje prednosti i svoje mane. Prednost je što su obojica ravnopravni partneri. Ukoliko bi bili suvlasnici u odnosu 49/51, taj koji je većinski vlasnik bi mogao sve odluke da donosi sam, bez da uopšte pita ovog drugog. Sa druge strane, mora da se zna ko vodi firmu, čija je zadnja reč. To je način komandovanja preuzet iz vojiske koji je prošao test vremena, a gde je ulog uvek bio mnogo veći – životi saboraca, porodica i cele nacije.

Kako to primeniti u slučaju preduzeća? Jednostavno!

Na samom početku treba razdvojiti vlasništvo od rukovodjenja, jer to zapravo i jesu dve različite stvari. Istina uvek pobedjuje na kraju – možda ne u svakom trenutku, ali na kraju sigurno, i zato stvari treba prikazati onakve kakve jesu.  S’tim u vezi, posvetili punu pažnju osnivačkom aktu. Daleko od toga da je osivački akt samo formalnost.

Takodje, na početku, kada se odluči ko je glavni,  tom glavnom treba da se postave jasni ciljevi i vremenski okviri. Ukoliko ih ostvari, on nastavlja da rukovodi firmom; ukoliko ne, onda ovaj drugi preuzima vodjstvo, ali i on mora da ostvari neki rezultat u odredjenom roku.

Bitno je napomenuti da obojica mogu i da rade i da budu suvlasnici istovremeno, ali da se kompenzacija za rad (ne za vlasnistvo) odredjuje na osnovu ostvarenog učinka.

Dakle, ako samo jedan od njih ostvari ciljeve i doprinese uspehu firme, onda on treba da dobije i bonus za to. To znaci da on zaradjuje i po osnovu plate (ili bonusa) i po osnovu vlasništva. Tu nema ničeg spornog, osim ukoliko onaj drugi neće da broji tudje pare. To ni u jednom slučaju ne isključuje mogućnost da i ovaj drugi zaradi po osnovu učinka. Na primer, postvi se pravilo, ko god da donese posao ima 10% bonus.

Naravno da je kontrola od strane drugog suvlasnika bitna, i zato treba unapred definisati u kojim okolnostima, rukovodilac mora da trazi saglasnost svog parnera; npr. prodaja imovine, nekakve investicije, zaključivanje ugovora ili odbijanje ponude  preko odredjenog iznosa, izlaganje prevelikim rizicima, itd…

Ljudi su kvarljiva roba, a pogotovo u teškim okolnostima. Ovakvim mehanizmom funkcionisanja se smanjuje mogućnost da jedan radi na štetu drugog i obezbedjuje se fer naknada za svakog partera.

Ukoliko ipak mora da dodje do razilaženja medu parnerima, ovakav unapred pripremljen mehanizam, u mnogome olakšava ceo taj proces. Drugim rečima omogućava da jedan partner isplati drugog, i da se razidju u miru i kao ljudi.

Dalje, ako jedan partner želi da proda svoj udeo nekom trećem licu, ovaj nacin uredjenja povećava šansu da do takve transakcije zapravo i dodje. Taj treći, želi da kupi firmu u kojoj se zna neki red – ne firmu u kojoj vlada rasulo. Ako postoji red, ovaj drugi suvlasnik zna da taj treći koji dolazi ne može mnogo da mu naškodi ma ko god on bio. On ulazi u sistem u kome vladaju pravila koja na potpuno fer i zakonit način štite interese svih strana.

Mi apelujemo da nipošto ne činite dve stvari.

Prvo, ukoliko ste vlasnik  i pojavi se neko ko želi da vam “nabaci” neki posao a za uzvrat traži udeo u firmi, odbijte takvu ponudu i mirno spavajte. Izuzeci postoje, ali po pravilu su to ljudi koji nemaju neke dobre namere, a trenuto su u mogućnosti da ugovere neki posao. Oni to dobro znaju, i samo traže priliku da na osnovu toga, od sada pa za uvek, ubiraju plodove vašeg rada po osnovu suvlasništva u firmi. U tom slučaju, ponudite im procenat za donet posao i naplatu istog. Posle toga svako na soju stranu.

Drugo, u slučaju suvalsničkog odnosa, ne ostavljajte mogućnost za dva ovlašćena lica – dva direktora koji samostalno mogu da odlucuju o svemu. Živimo u neizvesnim vremenima, a takav naizgled banalan detalj samo dodatno povećava mogućnost da se upadne u spiralu smrti, a za uzvrat ne pruža ništa.

Pošalji
Objavi

Možda vas zanima i

Da li ste spremni da probate Justiciju?

Neka Vaš biznis bude pravno zaštićen